“”

“Zakaj nam vele Picoki ...”

BOROVO SELO 1991: 12 hrvatskih redarstvenika okrutno masakrirani

Posted by on svi. 2nd, 2017 and filed under BRANITELJI, VIJESTI. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

U spomen na dvanaestoricu pripadnika postrojbe vinkovačke Specijalne policije, koje su pripadnici srpskih paravojnih postrojbi ubili i masakrirali 2. svibnja 1991. u Borovu Selu, cvijeće na grobove ubijenih hrvatskih redarstvenika položili su i svijeće zapalili članovi izaslanstava Policijske uprave (PU) vukovarsko-srijemske.

Dvanaestorica hrvatskih redarstvenika ubijena su iz zasjede, nakon što su u noći s 1. na 2. svibnja 1991. godine dvojicu njihovih kolega, tijekom redovite ophodnje, u Borovu zarobili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi. Pri tom je ranjen 21 hrvatski redarstvenik.

U Borovu selu su ubijeni: Stjepan Bošnjak (1955.), Antun Grbavac (1961.), Josip Culej (1966.), Mladen Šarić (1965.), Zdenko Perica (1965.), Zoran Grašić (1969.), Ivica Vučić (1961.), Luka Crnković (1970.), Marinko Petrušić (1966.), Janko Čović (1965.), Željko Hrala (1968.) i Mladen Čatić (1971.).

Na 22. obljetnicu njihove pogibije, vijence podno spomen-obilježja u središtu Borova sutra će položiti brojna državna i druga izaslanstva. Održat će se i Memorijal dvanaest redarstvenika koji se sastoji od niza sportskih natjecanja među kojima je i dvanaest atletskih utrka, svaka u spomen na ubijenog hrvatskog redarstvenika.

Malo tko zna i da je jedan od policajaca ležao ranjene noge, sve dok mu nisu prišla dvojica. Jedan ga je primio za jednu, a drugi za drugu ruku. Tad je došao treći sa sjekirom i zabio mu je posred šljema. Sve je trajalo dvadesetak minuta. Dvanaest mučki ubijenih policajaca, svi redom iz Vinkovaca i okolice…

Bosak Robert uspješan je i vrlo obrazovan Vinkovčanin koji živi u Zagrebu i koji pokušava koliko-toliko sretno proživjeti život. Koja je cijena života najbolje znaju oni pred čijim su očima pobijeni njihovi sunarodnjaci, vršnjaci…prijatelji. Robert je jedan od policajaca koji je preživio pakao tog 02. svibnja 1991. kada je mučki pobijeno i izmasakrirano 12 njegovih kolega:

‘Tamo sam vidio Stanimirovića, ali to nikoga ne zanima’

‘Nije dobro živjeti na temeljima tuge i ogorčenosti’, započeo je svoju priču Bosak, ‘ali ja to jednostavno ponekad namjerno prizivam. Zašto? Najbolje bi bilo sve zaboraviti, ali ja ne želim zaboraviti. Ne želim, jer tek onda je smrt dvanaestorice iz Borovog sela bila uzaludna. Ionako im ništa ne ide u prilog, počevši od toga da da sam do sada bio na tri svjedočenja za ratni zločin i na sva tri sam naprasito zaustavljen kad sam rekao da sam tamo vidio Stanimirovića. Treba li što dodati? Osim toga, naša država u silnoj želji za pravnim funkcioniranjem prkosi vlastitom narodu i podsmjehuje se svojim žrtvama podižući spomenike srpskim vojnicima. Možete li zamisliti da se bostonskim bombašima digne spomenik u srcu Bostona? Ne možete, ali vidite, u Hrvatskoj je to moguće. Na taj način izravno se klanjamo zločincima i minoriziramo naše žrtve. Zato ja ne želim zaboraviti te dečke, pa pod cijenu vlastite, doživotne tuge koju ni moji najbliži ponekad ne mogu shvatiti.’

Događaji u Borovom selu ispričani su na nebrojeno puno načina i sve do sada ostala popriličan misterij. U dječjim udžbenicima zauzimaju sramotno malo mjesta, svake godine se taj tragičan događaj prigodno i obilježi, ali ostaju mnoge nedorečenosti, detalji i okolnosti…

‘Ranjene policajce su klali i ubijali sjekirama’

‘Počeo sam raditi kao policajac u Vukovaru, ali sam završio i specijalnu obuku u Zagrebu. Tog dana sam došao po plaću i samostalno se priključio akciji spašavanja dvojice ranjenih i zarobljenih policajaca. Njih trojica su, naime, bili u redovitoj ophodnji i završili su u Borovom selu. Jedan je uspio pobjeći, a druga dvojica su zarobljena. Da se razumijemo, oteti i raniti policajce na službenoj dužnosti u to vrijeme i pod tim okolnostima je teroristički čin, pa ja počinitelje masakra u Borovom selu nazivam teroristima. Naravno, Zagreb se digao na noge i akcija je brzinski organizirana. Došao sam, dakle, s kolegom Barišićem sat vremena prije u osobnom automobilu s kojeg smo skinuli tablice. Moguće da nas je i to spasilo. Također, bitno je znati da 95% policajaca nije nikad opalilo metak i da zapravo nismo bili spremni. U 9 i 30 Bošnjak, koji je bio zapovijednik i koji je i sam tada poginuo, izdao je zapovijed po kojoj se trebalo ući sa čak 150 policajaca i to istovremeno s vinkovačkog i daljskog ulaza, s tim da je jednu ekipu predvodio Josip Reihl-Kir. Već tada su stvari krenule po zlu, jer je Kir jednostavno procijenio da je preopasno i povukao svoje ljude. Kako je to mogao već tada znati? Smatram da je imao informaciju, drugačije to ne mogu objasniti. Ipak, želim naglasiti da je nekolicina njegovih ljudi otkazala poslušnost i krenula u akciju, ali nisu mogli dalje jer je već u međuvremenu došlo do pucnjave. Šest policajaca s vinkovačke strane već je zauzelo položaj, tom prilikom jedan je i ranjen. Naših preostalih policajaca je ušlo kilometar i pol prije centra. Pucalo se po autobusu u kojem su odmah poginula trojica policajaca, a ostali su ranjavani onako, u bijegu i pokušaju da se obrane od pucnjave. A onda je počeo masakr… Najmučniji dio priče o događaju iz Borovog sela… Naši dečki su ležali posvuda, izranjavani, nepokretni. Prilazili su im jednom po jednom i klali, kopali oči i rezali jezike. Pamtim Vučića koji je ranjen ležao na cesti i molio nas da mu ne prilazimo pomoći. Bio je iskusniji, znao je da teroristi samo čekaju da mu dođemo pomoći , pa da nas pobiju. Vučić je odlučnim glasom inzistirao da mu ne prilazimo. A onda mu je prišao jedan od njih i hladnokrvno pucao u njega… Malo tko zna za Vučića i koliki je heroj bio. Malo tko zna i da je jedan od policajaca ležao ranjene noge, sve dok mu nisu prišla dvojica. Jedan ga je primio za jednu, a drugi za drugu ruku. Tad je došao treći sa sjekirom i zabio mu je posred šljema. Sve je trajalo dvadesetak minuta. Dvanaest mučki ubijenih policajaca, svi redom iz Vinkovaca i okolice…

‘Borovo selo je iznjedrilo heroje, ali su mnogi još uvijek anonimni’

ako Robert nerado priča o sebi, saznajemo da je tada s Barišićem zarobio Slavka Arbutinu kojeg su uredno predali na daljnju obradu. Na upit je li bilo želje za osvetom, Robert nam je rekao:

‘Imali smo zarobljenika u rukama, ali ne. Bili smo bijesni, ali nije nam palo na pamet učiniti ono što su oni učinili našim dečkima. Za tako nešto moraš biti životinja. Napominjem da su ljudi koji su ubijali i mučili policajce običan šljam, uvoz iz Srbije, plaćenici. Ali, sve uvijek nekako dođe na svoje. Čuli ste za masakr koji je u Srbiji počinio jedan njihov bivši vojnik koji je ratovao u Borovom selu. Mislim da nijedan čovjek koji je takvo što činio drugom čovjeku ne može više normalno živjeti. Dođe to na naplatu, kad-tad. Ja se ipak radije sjećam velikih ljudi, heroja. Spomenut ću doktora Karlića koji je pristao doći na takvo jedno poprište i koji je nadljudskom snagom pokušavao spasiti naše momke. I spasio ih je, dosta. Čak i one teške slučajeve od kojih bi mnogi odustali. Tog doktora su tada htjeli zaklati. Ne zaboravljam ni Martina Matkovića koji nas je spasio svojim izvrsnim pregovaračkim sposobnostima s JNA koja se u Borovom selu pojavila oko 13 sati. Da nije bilo njega, tko zna, moglo je i gore završiti. Ma imamo mnoge velike ljude, samo se za njih slabo zna’, objašnjava nam Bosak Robert.

Ipak, ne propušta podijeliti s nama nevjerojatnu činjenicu da stanovnici Borovog sela koji skupa sa Stanimirovićem sve znaju i dalje najnormalnije žive i da ih nitko ništa ne pita. Dapače. Od svojih zločinaca prave heroje kojima Hrvatska ‘pravna država’ diže spomenike.

I za kraj je napomenuti da su u ovoj akciji sudjelovali policijski službenici PP Đurđevac.