“”

“Zakaj nam vele Picoki ...”

‘ZA DOMOVINU’

Posted by on tra. 15th, 2016 and filed under BRANITELJI, KOLUMNE, VIJESTI. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

ZELJKO-SACIC- djurok.com“…. jučer su donjeli sramotnu presudu kojom su osudili ne samo hrvatske generale Gotovinu i Markača, osudili su njome, barem su mislili, osudili su njome hrvatski narod, osudili su njome 16 tisuća poginulih hrvatskih vitezova …..” dio govora generala Željka Sačića.

Rekli smo tada “ZA DOMOVINU”, tako se zvao prosvjedni skup sa oko 90 tisuća okupljenih građana, ali sramotno, jedan dio braniteljske populacije je javno i glasno negodovao protiv režima progona hrvatskih branitelja, dok je dio predstavnika braniteljskih udruga bio s maćehom Jacom na Markovom trg i prozivali nas da dernečimo. Zar nam to nije pouka da se branitelji više ne smiju dijeliti, da naše glave moraju skupa, brat uz brata, Hrvat uz Hrvata. Sudjelovali smo u osnivanju haaškog tribunala nadajući se pravičnim i pravednim postupcima, a do sada samo dobivamo šamarčine. Prisjećam se ne tako davne 2011. godine, mjesec travanj, skupina ljudi koja se nije slagala s politikom Ive Sanadera, Jadranke Kosor, Vladimira Šeksa, Mladena Bajića ……prema braniteljima, ali i svim ostalim ugroženim skupinama građana. Ne zadovoljni stavovima Yusipovića, Mesića, Pusićke i mnogih drugih, koji su htjeli VRO „Oluja“ proglasiti zločinačkim poduhvatom i time izjednačiti, agresora na Hrvatsku i obrambene hrvatske oružane snage. Na dan 15. 04. 2011. godine donešenu su u Haagu presude generalima, Ivan Čermak – slobodan, general Mladen Markač – 18 godina zatvora, general Ante Gotovina – 24 godina zatvora. Gledajući čitanje presude, odnosno nakon donešene famozne osude generalima, ljudi su padali po Trgu bana Josipa Jelačića, plač, jauk, nevjerica. Pa zar to može biti? Za slijedeći dan, na 16. 04. određeno je održavanje prosvjeda pod nazivom „ZA DOMOVINU!“, ne znajući kakva će presuda biti, odlučili smo se za taj naziv. Dogovor, ovisno o presudi, ili slavimo ili tugujemo, ali prosvjed bilo kakav mora biti. Podrška generalima, Mladenu Markač i Anti Gotovina, koliko je 90 tisuća ljudi moglo utjecati na odluku suda, neki će reči, ništa, moguće, ali vjerujem da smo ovim barem probudili neku nacionalnu svijest građana, možda primorali i vladajuću kastu i odvjetnički tim, pa idemo se boriti dalje, ima ljudi koji se nedaju slomiti.

Nagađanja, ali znam da nam nikad nije žao to što smo učinili. Primjetili ste da ne izbacujem imena, samo iz jednog razloga, 90 tisuća ljudi, ne znam svima imena, ali im hvala na podršci, hvala im što su došli u Zagreb na „dernek“, kako su to neki nazivali ispijajući kavu s drugaricom Jacom. Ne spominjem imena niti organizatora, jednom mi se desilo da sam zaboravio spomenuti jednu osobu, tu si grešku više neću priuštiti. Vi znate tko je stajao ispred prosvjeda, glavni nositelj Udruga hrvatskih branitelja 1990 – 1996 RH, uz prijatelje koji su nam na različite načine pomogli. Hvala im.

Nakratko ću se vratiti par mjeseci unazad. Mjesec veljača, već koliko toliko poznata imena i prezimena, ali policiji i tajnim službama nikako jasno tko su ti branitelji, anonimusi osim jednog, a pokreču veliku masu ljudi. Nakon pet godina, sjećam se, pratnji, prisluškivanja, blokiranja interneta, preusmjeravanja telefonskih poziva, revizije naših predmeta i mirovina. Pod stalnom prismotrom, ali nismo se dali. Spavanja na tajnim lokacijama. Čista ilegala. Trajalo je to i nadalje, do mjeseca travnja, pa nije nikome svejedno kada se na jednom mjestu okupi oko 90 tisuća ljudi. Što su spremni napraviti?

Kao i prije pet godina, nervozan, živčan, što će se sve dogoditi? Neću zaboraviti, taj dan, padala je kiša. Krenuli smo uz baze prema Trgu bana Josipa Jelačića, tramvajem, s transparentima, svaki sa svojom zadaćom. Ništa nas nije moglo spriječiti da ne dignemo glas za obranu generala, ali i ZA DOMOVINU! Kao da smo bili neki proroci i znali da se ne sprema dobro, ali svaki trud se isplatio. 15 minuta do podneva, Trg skoro prazan, još više živčanim, međusobno se pogledavamo, normalno javljaju nam, zaustavljaju se autobusi na Lučkom i još nekim lokacijama. Ne dozvoljava se ulazak u Zagreb. Nemoćni smo, a onda je zasjalo sunce. Kao po dogovoru, iz svih okolnih ulica, krenula je rijeka, ali ne od kiše, rijeka domoljuba, rijeka ljudi koji se ne mogu pomiriti sa ovakvom presudom, ne samo generalima, već i Hrvatskoj. Ozarila su se lica……okupljanje može početi. Izmjenjivali su se govornici, gledam VIP zonu, gledam u dubinu prema Ilici, ne vidim kraja ljudima. U VIP-u jedna osoba mi je jako zapela za oko, skoro cijela 2 sata, koliko je prosvjed trajao, gledao je nekako u prazno, zamišljen, prikriva emocije. Kasnije, kada je prosvjed završio, pridružio nam se na pozornici i zapjevali smo zajedno s njim. I sada po prvi puta, javno ću napisati, spontano smo počeli skakati, no pozornica baš i nije bila čvrsto fiksirana, sreća što se sve nije srušilo.

Štošta se događalo iza kulisa, ima podosta anegdota, no događaj za pamćenje. Kao jedan od organizatora i voditelj osiguranja, ostao sam među zadnjima na Trgu. Kupim stvari koje su nam ostale i slučajno pogledam prema Katedrali. Bolje da to nisam vidio. Uz naše osiguranje, uz osiguranje policije na Trgu, teško mi je reči ili bolje rečeno nisam mogao izbrojati koliko se raznih policijskih vozila spuštalo od Katredale, ali ostao sam začuđen, na što su sve bili spremni. Ne znam kako bi to izgledalo da je prosvjed izmakao kontroli, jer ono što sam vidio od policije, taj prizor nikad neću zaboraviti.

Kao što sam rekao, namjerno nisam nikoga poimenično spominjao, ali još jedno hvala svima koji su i generalima i nama dali podršku da odradimo nešto što će uči u hrvatsku povijest, jer svi zajedno smo učesnici tog događaja, mi smo samo bili tehnička služba. Nekima se nije sviđao ovakav način, ali moji prijatelji i ja nikad nećemo požaliti za onim što smo sve učinili……još jedna stvar nam je ostala ne ispunjena, ali nije na nama, popiti u miru kavu s oslobođenim generalima, daleko od očiju javnosti, mislim da smo to zaslužili.

Dražen Šemovčan – Šeki

IZVORNO